Grobno mesto
(parcela-red-broj)
Grave position
(parcel-raw-number)
Kamenorezac /
Stonemason:

Weigner

III-06-04

(Kliknite na sliku da je uvećate / click on image to enlarge)
Imena sahranjenih: Names of buried:

Hava Mici Sason

Hava Mici Sasson

Natpis na spomeniku (prednja strana):
Epitaph (front side of the gravestone):

Ovde počiva bezgrešna žena Hava Mici Sason, umrla 13. Ševeta 5696. (6. februar 1936.)
Neka njena duša bude besmrtna

(prevedeno s hebrejskog)

Hava Mici Sason
1893. –1936.
počivaj u miru
plemenita napaćena dušo!
spomen podiže ožalošćeni suprug
David Sason

(Epitaf ispisan na srpskom)

Here lies an impeccable lady Hava Mici Sasson, died 13. Sh’vat 5696.
May her soul be bound up in the bond of eternal life

(Translated into English from Serbian translation of original Hebrew texts)

Hava Mici Sasson
1893. –1936.
rests in peace
you worthy, tormented soul
this memorial is raised by the grieving husband
David Sasson

(Epitaph is translated from Serbian language into English)

Natpis na spomeniku (stražnja strana):
Epitaph (back side of the gravestone):

Hava Mici Sason

(Epitaf ispisan na srpskom)

Hava Mici Sasson

(Epitaph is translated from Serbian language into English)

Dodatne informacije o porodici Additional info about the family

Jozef Sason je bio poznati berzanski trgovac. Više puta je propadao i opet se podizao, što nije bio samo rezultat loših procena na berzi. On je, naime, bio poznat kao dobar čovek, a verovatno bi tačnije bilo reći da je bio bolećiv prema drugima. Zato se često dešavalo da kad drugi propada i njemu duguje, on mu jednostavno oprosti dug. Međutim, kada je on gubio, njega su nemilosrdno gonili sve do prosjačkog štapa. Umro je još pre drugog svetskog rata, a za njim je ostala udova Marijana i deca: Blanka, Judita, Alma i Mario. Matilda i Gabrijela su umrle pre očeve smrti. Marijana je posedovala je dve trafike, jednu u centru grada, a drugu kod pijace.

Bila je počasni građanin Zemuna i zbog toga nije oterana u logor sa ostalim zemunskim Jevrejima, ali  nije izbegla tragičnu sudbinu, jer je nešto kasnije oterana u Staru Gradišku. Jedan logoraš iz Jasenovca, inače tekstilni stručnjak koji je poslat u logor Stara Gradiška da organizuje cepanje starih krpa, bio je očevidac kada su zemunske Jevrejke stigle u logor. On je to po povratku u Jasenovac pričao pred više logoraša i tako je sledeći događaj ostao upamćen.

Kroz otvorenu kapiju logora ulaze žene i deca. Među ženama korača i Marijana Sason. Zemunci je pamte po tome što je bila počasni građanin Zemuna, a i zato što je posedovala dve trafike: na pijaci i u centru grada.

Kada je Marijana prošla kroz kapiju počela je da plače. Odmah je priskočila ustašica Marija Burzan i pred zaprepašćenim ženama zaklala ju je vičući: “A, plačeš, matora veštice”. Njena ćerka Judita Sason, videći zaklanu majku poče da plače. “Tako znači” viknula je Marija Burzan, “i ti se usuđuješ da plačeš“! i preklala Juditu.

Porodice Sason su bile brojne i dobrostojeće. Iz tih porodica je istaknuta ličnost bio Moric Sason, bankar i berzanski mešetar. Za njega se pričalo da može jedan dan da bude prebogat, a drugi dan siromah, zavisno od dobitka ili gubitka na berzi. Pored toga, kako je već pomenuto, što je dugo godina bio na čelu Hevre Kadiše, on je aktivno učestvovao i u drugim poslovima jevrejske sefardske opštine. Inače, po opredeljenju bio je cionista, koji doduše nije imao nameru da se iseli u Palestinu, ali je moralno i materijalno pomagao ovaj pokret.

Alma Sason je ličnost koja zaslužuje da joj se posveti posebna knjiga, a i onda se u pravoj meri ne bi moglo odužiti ovoj izuzetnoj ženi.

Između tri zemunske pijace i ukoso preko puta policije nalazila se trafika Sasonovih, u kojoj je Alma radila svaki dan. Na pijacama je celo prepodne bilo živo, pa su se dešavali i razni incidenti. U nekima je i policija intervenisala. Kada je radnja bila prazna Alma bi stala na ulaz i posmatrala vrevu. Čim bi primetila okupljanje ljudi, što je ukazivalo na neki incident, Alma bi prvom dečaku sa ulice dala dinar da otrči u gužvu i da je obavesti šta se dogodilo. Bilo je opšte poznato da je bila veoma znatiželjna osoba. Za Almu se može reći da je bila žena koju su krasile ljudske vrline, ali i obične ljudske slabosti. Ona se jednostavno rečeno nije izdvajala iz svoga okruženja, niti je pokušavala da se ističe iznad drugih.

Svi koji su je poznavali nisu mogli ni da pretpostave za kakav je podvig sposobna ova žena, koliko je nesebičnu dušu imala i koliko se ogroman humanizam krio u njenoj ličnosti.

Pre II svetskog rata udala se za Slovenca Mirka - Frica Končana. Supružnici su se dobro slagali, iako je to bio brak bez dece.

Okupacija 1941. zatekla je Almu u Zemunu, a muž joj se u to vreme nalazio u Zagrebu. Htela je po svaku cenu da se pridruži svom suprugu, ali kao Jevrejka nije smela da napušta Zemun. Svojom upornošću uspela je da nađe jednog humanog službenika koji joj je izdao propusnicu da može da otputuje. Tu se dogodio jedan incident koji je mogao da zapečati Alminu sudbinu. Naime, prilikom izdavanja propusnice pojavio se drugi službenik, inače komšija Almine sestre Erne, Bata Nastić, koji se suprotstavio izdavanju propusnice, jer je dotična osoba Jevrejka. Na to ga je prvi službenik ućutkao rečima: “Ćuti, budalo!” I eto, tako je Alma uspela da otputuje u Zagreb još 1941. godine.

U Zagrebu se sastala sa mužem i zahvaljujući mešovitom braku nije bila oterana u logor.

Tragičnu vest o teranju zemunskih Jevreja u logore Jasenovac i Stara Gradiška, među kojima su bili i njeni mnogobrojni rođaci, prijatelji i poznanici, primila je sa dubokom tugom, sa zebnjom i strahom za njihovu sudbinu. Alma se posle prvog šoka ipak nije obeshrabrila. Počela je da smišlja način kako da pomogne i olakša život svojim sunarodnicima u tom fašističkom paklu. Počela je da šalje pakete zemunskim Jevrejima u logor. Čvrsto se rešila da pošalje paket svakom logorašu koji joj se javi, ili za koga nabavi kartu sa kojom je logoraš sticao pravo na paket.

Ubrzo je saznala da su prvi paketi stigli u ruke logoraša bez svega što je u tim paketima bilo vredno od odeće i hrane. Neki paketi, oni najkvalitetniji, nisu ni bili uručeni adresantu. Dakle, shvatila je da mora da se prilagodi datim okolnostima i da šalje takve pakete koji za ustaše neće biti interesantni, ali koji za logoraše imaju odlučujući značaj za preživljavanje.

Tako je Alma počela da skuplja staru dobro pohabanu, pa čak i pocepanu odeću, jer je bila uverena da to ustaše neće prisvajati.

U pogledu hrane je shvatila da ne sme da šalje mesne prerađevine: salamu, slaninu, kobasice i slično, jer to nikad nije stizalo u ruke logoraša. Zato je počela da pravi masne zaprške i da njima puni creva za kobasice. Dovijala se na razne načine da uvek nešto pošalje što ima visoku kaloričnu vrednost, a za šta stražari neće biti zainteresovani.

Može se pretpostaviti koliko je vremena i truda trebalo da se spremi i pošalje jedan ovakav paket. Kada se pri tome ima u vidu ratna nestašica, kada je bila prava umetnost nabaviti šaku brašna ili kašiku masti, a da je Alma i pored svih zapreka poslala oko 450 paketa u Jasenovac i Staru Gradišku, onda se tek može sagledati šta je Alma učinila za svoje sugrađane – zemunske Jevreje.

Pošto se zna da agonija zemunskih Jevreja u logoru trajala oko 990 dana, ispada da je Alma skoro svakog drugog dana slala po jedan paket u logor. Teško je zamisliti da bi to mogla da ostvari i čitava specijalizovana organizacija, jer pored svih navedenih teškoća i okolnosti, bilo je opasno sve pakete slati pod istim imenom. Zato je Alma bila prinuđena da izmisli čitavu seriju imena pod kojima je slala pakete. Čak joj je uspelo da se putem oskudnog broja reči, koji je bio dozvoljen logorašu, kao i pošiljaocu paketa, sporazumeva i informiše. Tako su joj, na primer, logoraši javljali da je taj i taj otišao kod Blanke. To je inače bila Almina sestra koju su fašisti ubili u beogradskoj bolnici. To je značilo da je taj logoraš ubijen i da nema više svrhe da na to ime šalje paket.

Naravno da Alma ne bi mogla da ostvari ovakav humani podvig da nije imala stalnu podršku i pomoć svog supruga Mirka - Frica, mada to ne umanjuje zasluge Alme Končan, rođene Sason. Umrla je u Zagrebu 1962. godine a sahranjena je u porodičnoj grobnici Končanovih u Mariboru.

Jozef Sasson was a well known stockbroker. His life was marked by a number of successive downfalls and triumphs which were not necessarily a result of misjudged stock-exchange transactions. Actually, it was common knowledge that he was a good man; more precisely his benevolence for his fellowmen knew no boundaries. It was not unusual for him to simply write off a debt owed to him if the person in question, i.e. debtor was heading for a downfall. However, when the tables turned and he was facing trouble, he was mercilessly pursued until beggared.  He died before World War II leaving behind his widow Mariana and their children: Blanka, Judita, Alma and Mario. Matilda and Gabrijela died before father`s death. Mariana owned two tobacco shops, one in the town center and the other in the market.

She was an honorary citizen of Zemun and was not taken to a concentration camp with the majority of Zemun Jews, though she also met with a tragic fate. Sometime after the massive deportation of Zemun Jews she too was taken to Stara Gradiska. More detail of her death will be given in the chapter on the pogrom.

The Sasson families were numerous and well standing. Moric Sasson, banker and stockbroker, was a prominent individual among the Sasson families. People said that depending on his winnings and losses on the exchange he would wake up enormously rich one day while the next day he would be beggared. Apart from this, as already mentioned, he was the head of the Hevra Kadisha for many years and an active participant in other dealings of the Jewish Sephardic Community. He was a Zionist by persuasion, who actually had no intention of relocating to the Palestine, but supported the movement both morally and in funds.