Intervju sa Aleksandrom Mošićem, jednim od doajena jevrejske zajednice u Srbiji, dugogodišnjim predsednikom Memorijalne komisije Saveza JOSCG
Razgovor vodila Kristina Janković

Po cemu pamtite početak rata i da li uopšte možete da podelite predratni period na deo kada se nije znalo i deo kada je već bilo sigurno da će rat početi?

Ja rado pričam o predratnom periodu, jer se on mnogo razlikuje, u našim životima, od posleratnog, a granica je Holokaust. Pre rata ja sam imao mešano društvo, a posle rata nas je toliko malo ostalo da je ta mešavina bila jako,jako tanka. Drugim rečima Jevreja moje generacije bilo je vrlo malo.


Kristina Janković i
Aleksandar Mošić

Kakva je bila, konkretno, ta generacija?

Na prvo mesto stavljam to da sam ja rođen 1919. godine, a to je godina kada je rođena prva tanka generacija iz vrlo razumljivih razloga. To su ratne godine. Tada je Srbija bila pod okupacijom, muškarci su bili na Solunskom frontu, znači nije bilo živih brakova i prema tome nije bilo dece. Ja sam, kada je došlo vreme, išao u Realku, to je današnja matematička gimnazija. Bila je to stroga škola. U mom razredu bilo je svega 12 đaka što je, opet, posledica te tanke generacije. Zbog toga su predavanja bila više seminarskog karaktera. Domaće zadatke praktično nismo imali, pošto smo sve stizali da uradimo zajedno sa profesorima koji su čak sedeli medju nama. Imali smo dosta slobodnog vremena i za treniranje raznih sportova i za muziku, išli smo i na predavanja na Kolarčevom univerzitetu. A sve to je kao da pohađate dve ili tri škole u isto vreme što je odličan preduslov za univerzitet.

Kako je, ukratko, bilo na univerzitetu?

Nekima je bilo dosta teško, čak i meni koji sam se prilično dobro snalazio. Najteže je bilo što su udžbenici na srpskom jeziku bili dostupni samo za prvu godinu, a kasnije bili smo primorani da učimo evropske jezike ne bi li završili studije, ali olakšvajuća stvar kod studiranja bila je ta što sam, kao student, bio oslobođen služenja vojnog roka. Međutim i tu je bila jedna klauzula koje me je obavezivala da se u slučaju mobilizacije obavezno javim.I ja sam se stvarno 6. aprila 1941. pojavio u beogradskom Vojnom okrugu.

Šta ste tada Zatekli u Beogradu?

Tada je već bio opšti haos, zbog bombardovanja tog jutra. Ja sam odmah poslat u Sarajevo tako da su mi dalja dešavanja promakla. Ima puno epizoda od tad pa do mog odlaska na Jadransko more, ali važniji je period početkom maja 1941. Tada sam se našao u Dubrovniku. Kraljevska vojska je kapitulirala. Okupacija je počela, zemlja je već podeljena, a ne biste verovali, jugoslovenska pošta je još radila.Javio sam se, telegramom, svojim roditeljima u Beograd. Javljam im da sam živ i da sam u Dubovniku. Sutradan mi stiže odgovor: ¨Ni po koju cenu se ne vraćaj. Snađi se kako znaš. ˝ Tamo su već počela prva šikaniranja Jevreja. Bilo je jasno da sva nadanja koja su Jevreji imali pre okupacije padaju u vodu, a to je da je Nemačka civilizovana zemlja, neće oni protiv civilnog stanovništva, pridržavaće se međunarodnih zakona i ostalo. Danas istorija pamti samo prljavštine zamalja koje su tada sebe nazivale demokratskim, ali ta tema je suviše duga i komplikovana.

I kako ste se snašli u Dubrovniku?

Dubrovnik je dobio ustašku, civilnu vlast i to je mene navelo da odem u Split, koji je bio anektiran. Tamo je pored vojne uspostavljena i italijanska civilna vlast. To se zaista i osetilo. Uđete u Split i na mestu žandarmerije zateknete karabinjere, ali u gradu vlada red, živelo se relativno mirno. Tamo se ja, na račun toga što mi se prezime završava na –ić, prijavim kao pravoslavac. To su mnogi činili, i Srbi i Jevreji, bežeći od progona. Međutim jednog dana, ne znam tačno kako, Talijani su došli do toga da sam ja Jevrejin i u oktobru dobijam uputstvo da se javim na Korčulu u konfinaciju.

Zašto baš na Korčulu?

Jedan hotilijer je, da bi spasao grad od ekonomske propasti, došao na ideju da svi hoteli i privatni smeštaji na Korčuli prime jevrejske izbeglice. To je prihvaćeno i oko šest stotina Jevreja iz Splita,Mostara i Dubrovnika poslato je tamo. Već u decembru je polovina poslata u Modenu jer je vlast smatrala da je taj broj Jevreja prevelik da bi bio toliko blizu neanektiranim teritorijama. I preostali su trebali otići, ali je to stalno odlagano i tako sam ja ostao.

Koliko ste tačno ostali?

Od oktobra 1941. do septembra 1943. Stanovao sam privatno kod porodice Sesa, što je naravno bilo jeftinije od hotelskoog smeštaja. Što se tiče tog perioda moram da odam priznanje splitskoj opštini koja je bila izvanredno ideološki čvrsta. Rukovodeći kadar je bio nama jako blizak. Oni su preko Saveza jevrejskih opština Italije iz Amerike, preko Portugala, nabavljali pomoć, moram reći čisto egzistencijalnu, ali to je funkcionisalo. Ja sam od tog novca plaćao stanarinu, hranio sam se u menzi i bili smo na neki način opskrbljeni i ni sam ne znam na koji način sam došao do tri udžbenika uz pomoć kojih sam završavao studije. Zacrtao sam sebi da ću da završim studije i postanem inženjer. I izgurao sam to.

Kada je vaš otac došao na Korčulu?

Posle ustanaka u zapadnoj Srbiji situacija se pogoršala i bilo mu je jasno da neće moći da se izdrži. Tek tada se shvatilo da Nemci zaista šalju i žene u koncentracione logore. Tata je nabavio lažne papire, sa njima je stigao u Albaniju gde se ukrcao na brod i došao na Korčulu. On je znao da sam ja tamo. Jednog prepodneva, kiša je pljuštala, tako da je korzo na pristaništu bio prazan iako je brod dolazio. Sedeo sam u sobi, jedan moj drug je utrčao i rekao mi: ˝Fredi, brzo, tata ti je došao!Eno ga stoji na obali, ne zna šta da radi. ˝ Vidim ja da je on ozbiljan i zaista zatekao sam oca na pristaništu. On se spasao, za razliku od mame koja je stradala u logoru jer je prekršila naredbu da Jevreji ne smeju da se kriju. Eto, ja imam i lični ožiljak od Holokausta zbog toga.

Da li vam je dolazak oca olakšao život na Korčuli?

Nije, naprotiv. Sad sam morao i o njemu da se brinem. Ali zanimljivo je da se, da li zbog mira i dijetalne ishrane, njegovo stanje poboljšalo. On je bio dijabetičar, ali je posle određenog vremena potpuno ozdravio. Tamo nije bilo mesa, masti, šećera jedva, 300g hleba dnevno, čak nismo jeli ni ribu pošto je ribarenje bilo zabranjeno. Jeli smo blitvu, sipe i hobotnice koje smo lovili čakljama.

Do kada je bilo mirno?

Do pada Italije. Prve sedmice u septembru. Tada sam ja već bio član simpatizera partizana, a posle rata je ispalo da je to bila partijska organizacija. Mi smo iz pozadine pomagali partizanima i bili smo spremni da im se u svakom trenutku pridružimo. Ima tu i jedna ne tako lepa strana priče, bar sa moralnog stanovišta. U ratu morate praviti neke kompromise sa savešću. Mi smo znali da u slučaju hapšenja moramo bežati u šumu, a starije ostaviti pa kako im Bog da. Danas bih mogao da se pitam: ˝ Pa kako smo mogli? ˝, ali se u ono vreme mislilo drugačije. Spašavaj mladi život jer on nastavlja, a žrtvuj stari jer on se gasi. To je bilo vreme propasti ljudskog dostojanstva. Primer Hilde Dajč mi čisti savest, jer i ona je shvatila da je njena žrtva bezvredna. Dakle svi omladinci su se priključili partizanima.