Intervju sa Ljiljanom Jovanoski, članicom Jevrejske opštine Zemun.
Razgovor vodila Kristina Janković

Recite nam, za početak, nešto o sebi i porodici iz koje potičete.

Zovem se Ljiljana Jovanoski. Rođena sam kao Ljljana Nićin 24. januara 1939. godine  u Beogradu.   Potičem iz mešovitog braka. Majka  mi  je bila Jevrejka. Zvala se Sofija Levi i rođena je 1902. godine. u Zemunu. Moj otac, Zoran Nićin, Srbin, rođen je 1905. godine u Srbobranu. Njih dvoje venčali su se 1935. godine u Vajsci ( Vojvodina) sklopivši građanski brak. Posle mene, moji roditelji su, 15. oktobra 1940. godine dobili Petra, mog brata. Koliko pamtim, imala sam srećno detinjstvo. To je verovatno i najlepša stvar kada ste mali, ne vidite i ne osetite nikakvu opasnost čak ni kada je ona toliko blizu kao što je rat tada bio.


Sofija Levi i
Zoran Nicin

Gde ste živeli?

Do 1942. godine živeli smo u Beogradu, ali nam je svima smetalo što cela porodica ne živi zajedno. Zato smo se u proleće 1942. preselili u porodičnu kuću u Zemunu, u Dubrovačkoj ulici br. 11. To nam je puno olakšalo život za vreme rata, pogotovo nama deci. Što je više ljudi zajedno vreme neosetnije prolazi pa su se i oni ružni trenuci činili kraćim.

Koji  ˝ružan trenutak˝  najbolje pamtite?

Recimo da je meni najteži bio, i sa daleko najstrašnijim posledicama, onaj koji se desio baš te godine, u proleće. Dogodilo se ono čega smo se svi potajno plašili. Svi Jevreji iz Zemuna su skupljeni i odvedeni na železničku stanicu.Igra sudbine ili nešto više, ne znam, bila sam suviše mala. Sećam se samo da sam se sa ocem vratila od lekara, bila sam bolesna, i zatekli smo praznu kuću. Cela naša porodica bila je tamo, u nekom vagonu, sa desetinama drugih. Svi, sem nas dvoje.

Šta je Vaš otac uradio?

Na trenutak je izgledalo kao da se nikada neće pomaći sa mesta, a onda, odjednom, kao da ga je neko iz sve snage gurnuo. On je potrčao i što je brže mogao, noseći mene u naručju, otišao na stanicu. Voz je već krenuo, sećam se da me je sve glasnije šištanje jako uplašilo. Videla sam da je otac uznemiren i zaplakala sam. Nisam htela da me vidi pa sam zažmurila, a  kad sam otvorila oči...otac se grlio sa majkom i Petrom. Njih je uspeo da spase,a ostalih jedanaest članova naše porodice, uglavnom mamina braća,sestre i njihova deca, odvedeni su u Jasenovac gde su svi stradali.

Tada ste shvatili da tamo više nije bezbedno, pretpostavljam.

Naravno. Posle toga želeli smo da odemo što je moguće dalje. Završili smo u dalekom predgrađu Beograda, na Karaburmi, gde su nas sakrili.Svima je laknulo, ali se znalo da ni to nije savršeno rešenje. Živeti pod stalnom pretnjom nije bilo lako. Tek danas razumem svoje roditelje i beskrajno sam im zahvalna za ljubav koju su mi od srca, čak i tada, pružali. Naravno, ni taj prividan mir nije potrajao. Mamu su ponovo uhapsili i odveli je u logor Staro sajmište. Tata je bio u konstantnom stanju neke čudne polusvesti, da li od brige za nas ili majku, verovatno oba. Bilo mi je teško da ga gledam takvog, ali osećala sam da tako samo raste njegova snaga. Uspeo je da spase majku tako što je podmitio čuvare. Nekolicina je uspevala da na taj način održi porodice koje su, doslovno, cepane, ali ni to nije bilo lako, uzevši u obzir materijalnu situaciju u kojoj su se svi nalazili.

Bez obzira na to, ponovno prisustvo majke Vam je sigurno prijalo.

Kako da ne, ali ni taj period nije potrajao. Ubrzo je tata uhapšen i odveden u logor na Banjici. Verovala sam da će uspeti sam da se izvuče odande, nadala sam se svakog dana i nijednom nisam posumnjala u njega, ali tamo je ostao do kraja rata.

A gde ste za to vreme bili Vaš brat, majka i Vi?

Mama, Petar i ja smo na Karaburmi ostali do kraja rata, u skloništu koje se nalazilo pod zemljom, tik ispod jednog vinograda. Zamišljala sam kako ću jednog dana moći do mile volje da jedem grožđe. Time sam, bar na kratko, uspevala da ne obraćam pažnju na miris vlage i zemlje, na nešto teško u vazduhu i na usporenost dana. Smeli smo da izlazimo samo noću, tako da mi je svetlost sunca bila dostupna jedino na fotografijama, i to crno-belim. Uglavnom sam gledala očeve fotografije, zajedno sa majkom, pred spavanje.

Do kada ste tako živeli?

Tako je bilo sve do oslobođenja 1945. godine. I posle toga smo izlazili sa velikim strahom i ustezanjem. Neverovatno koliko Vam se rat uvuče u pore i ostane u Vama zauvek. Prvih nekoliko godina posle 1945. bio je najteži period. Imate konstantan osećaj opasnosti koja vas prati gde god da zakoračite. Sada sam spokojnija jer sam otkrila ˝protivotrov˝. Da vam pročitam, za kraj nešto što sam nedavno napisala: ˝Sa svakim zrnom grožđa koje pojedem, rat je sve dalje. Ali nema tog vinograda koji će mi vratiti detinjstvo i nadoknaditi izgubjeno vreme sa roditeljima, rođacima, vršnjacima... Svi u ratu gube, čak i oni koji ga svesno započnu. Tako je oduvek bilo i tako će zauvek i biti. Svetu mogu samo da ponudim svoju priču i nadam se da će i ona, među toliko drugih, biti delić putokaza ka miru.˝